Kada odrastao pas reaguje ukočeno, juri, fiksira pogled ili pokazuje agresiju prema mački, situaciju treba tretirati kao bezbednosni problem, a ne kao prolaznu neprijatnost. Prvi korak je potpuno odvojeno držanje uz postepeno navikavanje na miris druge životinje. U tome pomaže razmena ćebadi, peškira ili ležaljki, kao i hranjenje sa suprotnih strana zatvorenih vrata, tako da prisustvo druge životinje postane poznato i manje uzbudljivo.
Kada pas može da ostane miran na miris i zvuke mačke, slede kratke i pažljivo kontrolisane vizuelne sesije. Pas treba da bude na povocu i pod neposrednim nadzorom, a između životinja mora da postoji čvrsta barijera koja sprečava nagli kontakt. Nagrađuje se smireno ponašanje: da pas pogleda mačku pa se okrene od nje, da ostane opušten i da reaguje na signal za prekid. Ako pas zuri, ukruti se, vuče ka mački, cvili ili pokušava da skoči, prerano je za napredovanje i treba se vratiti na lakši korak.
Mačka u svakom trenutku mora da ima sigurne visoke tačke, više pravaca za povlačenje i zone u koje pas ne može da priđe. Ne treba puštati životinje da se same 'dogovore', niti računati da će nekoliko treninga potpuno ukloniti nagon za poterom. Trening može da poboljša samokontrolu, ali upravljanje prostorom ostaje ključno.
Važno je biti realan: neki odrasli psi nikada neće biti potpuno bezbedni sa mačkama. U takvim slučajevima najbolji ishod može biti trajno, pažljivo odvajanje uz jasna pravila i nadzor. To nije neuspeh, već odgovorna odluka koja štiti mačku od ozbiljne povrede.